RokOtok 2019: Domagoj Jakopović Ribafish o Najpozitivnijem Projektu Godine

13. kolovoz 2019 – Radi se, vrlo jednostavno, o najdirljivijem projektu 2019. godine u Hrvatskoj. TCN ponovno je razgovarao s Domagojem Jakopovićem Ribafishom, nakon uspješnog završetka projekta RokOtok 2019.

On je četrdesetosmogodišnjak koji je rasplakao ovog pedesetogodišnjaka.

Inspiracija tisućama djece na hrvatskim otocima ovoga ljeta. A tek je počeo.

Tragična i preuranjena smrt njegovog voljenog sina Roka u 12. godini njegovog života izazvala je bol koju niti jedan roditelj ne želi niti zamisliti, ali umjesto da se utapa u samosažaljenju, Ribafish je odlučio pokušati pretvoriti ovu tragediju u nešto pozitivno, a istovremeno održati obećanje koji je dao sinu.

Budući da nije imao novca da ga odvede u Disneyland, Ribafish je obećao Roku da će zajedno posjetiti svih 50 hrvatskih naseljenih otoka. U trenutku Rokove prerane smrti, otac i sin “osvojili” su ih samo 8.

Nakon što je rasuo Rokov pepeo uz njihovu omiljenu plažu, tako da je Rok s njim stalno u Jadranskom moru, Ribafish je smislio plan kako održati svoje obećanje. Uz Roka s njim u moru, plivat će od jednog do drugog naseljenog otoka u Hrvatskoj, kroz tri ljeta, a prva je etapa bila ove godine od Koločepa do Čiova. Na svakom otoku susreo se s domaćom djecom, razgovarao s njima o važnosti prirode, ekologiji, provođenju vremena sa svojom obitelji. Na svakom otoku bio je organiziran i lov na blago, a svako je dijete obećalo da će sa svojim roditeljima pročitati poklon koji su dobili od Ribafisha – njegovu knjigu o razgovorima s Rokom. Saznajte više o projektu u mom prvom članku (na engleskom jeziku) o projektu RokOtok 2019.

Prije desetak dana završio je posljednju etapu ove godine doplivavši do Čiova, Domagoj se odmara u svom zagrebačkom stanu. Pristao je za TCN podijeliti svoje misli i dojmove s RokOtoka 2019, kao i planove za RokOtok 2020.

Prošlo je nekoliko dana otkako si završio RokOtok 2019, na čemu ti iskreno čestitam. Imao si par dana da razmisliš o tom uspjehu. Kako se osjećaš, je li ovo iskustvo bilo u skladu s tvojim očekivanjima, ili ipak drukčije?

Hvala ti puno, hvala svim ljudima koji su shvatili ovo kao nešto vrijedno i lijepo i to popratili poput tebe. Bez kvalitetnih novinara je danas teško išta pošteno napraviti… Sjedim u stanu u Zagrebu, čekam magnetsku rezonancu da vidim kako mi se može popraviti rame, pišem izvještaje za sponzore, pripremam press konferenciju… I fali mi plivanje, adrenalin, napor, veselje i djeca. Koliko god teško i naporno bilo, nekako nam se sve to na brodu i oko njega uvuklo pod kožu. Htio bih se odmarati, ali moram naći novi posao i pripremiti drugu sezonu projekta #rokotok.

Kako se uopće čovjek mentalno i fizički pripremi za nešto poput RokOtoka?

U glavi su mi postojale dvije opcije: prva je bila da nastavim raditi 20 sati dnevno i povučem se u alkohol i depresiju te uništim do kraja i sebe i sve oko mene. Druga je bila da pokušam napraviti nešto dobro za druge ljude. Odlučio sam se za ovo drugo, dao otkaz i krenuo u borbu s birokracijom, sponzorima, ljudima općenito. Na fizičku pripremu nisam stigao misliti, ali zadnjih 30 godina pokušavam ili plivati ili ići u teretanu svako jutro prije posla. Manje-više?

Čini se da je bilo toliko sjajnih događaja. Možeš li ti istaknuti nekoliko posebnih trenutaka?

Tri dana prije polaska krećemo sa skupljanjem poklona za djecu, zastava, plivačkog odijela i zadnjih dokumenata. Više se ne spava. Sve kasni i nikako da postavimo sve na svoje noge. Makar i staklene. Ali nema nogu, projekt je u zraku, neki ljudi žele da projekt propadne samo da mogu poslije govoriti „Znao sam ja, lijepo sam im govorio, da se mene pitalo…“.

Ali trpamo 500 kila kutija u kombi i krećemo prema Dubrovniku. I zaboravimo da moramo prijeći granicu bez papira za poklone. Dakle, svaki carinik nas može zaustaviti i zezati, ako ima loš dan… Nekako prolazimo granicu, skačemo od sreće, sjedamo na ručak, a ja se sjetim da nemam – kupaće gaće. Trčimo, kupujemo, istovarujemo, brod kasni, ukrcavamo, ne spavamo od nervoze, ujutro dolazi deset televizija i pedeset novinara, ja oblačim krivu majicu, ne namažem se vazelinom, krenemo deset minuta prije dolaska policije… ali krenemo.

Eto, ta sekunda kad sam nakon tri mjeseca od ideje do početka projekta proveo u nekom transu, to je bio highlight svega. Krenuli smo, čovječe, uspjeli smo pokrenuti nešto u Hrvatskoj u tri mjeseca, a da nismo u stranci, bez ijedne kune, nešto pozitivno i lijepo… I onda je sve krenulo, 2000 klinaca na 17 otoka, s kulminacijom na Čiovu gdje je bilo 300 ljudi – više nego na utakmici nogometnog prvaka…

Što ti je bilo najteži dio i zašto?

Fizički, bol u ramenu dok su nas tukli valovi od 3,5 metra, puhao vjetar 26 čvorova i još nas nosila gadna struja između Mljeta i Korčule. Ali 6 sati plivanja s odmorima, doktorom, spasiocem, kapetanom i ostatkom posade – sve se može! Psihički, očaj kad shvatiš da ljudi ne rade svoj posao i da si praktički bespomoćan. Sve dok se ne pojave novi, divni ljudi, i sve se nekako posloži…

Dotaknuo si i inspirirao tisuće ljudi na svom putu (uključujući i mene!). Možeš li nam malo bolje opisati to druženje s djecom na svakom od otoka? Kakve su ti bile povratne informacije (i emocije) od njih?

Kada se rodila ideja o RokOtoku, mislio sam da će na plažu doći djeca od desetak godina, pa sam smislio priču za taj uzrast. Ali već od drugog otoka, došli su roditelji s djecom od 1-2 godine, pa sve do teenagera od 15-16 godina – neki su imali jaču bradu od mene! I bilo je jako teško podučiti sve svemu što sam im htio reći i objasniti, tako da je to bio jedan veliki mix. Imam iskustva u predavanju, bio sam učitelj u osnovnoj i srednjoj školi 4 godine, ali ovo je stvarno bilo zahtjevno.

Srećom, uglavnom su se svi smijali, sudjelovali u raspravama o ekologiji, zašto ne smijemo bacati smeće u more, kako treba čuvati naše otoke, zašto je teško živjeti zimi na otocima, kako treba poboljšati povezanost, koji su najveći i najviši hrvatski otoci, zašto treba pričati s roditeljima, kako se više i bolje igrati u prirodi, zašto treba čitati… Ali najbolje je bilo kad se krenulo u lov na skriveno blago. Džaba ja pričao satima kad je ovo bilo najbolje od svega. Na kraju bismo se izgrlili, slikali, ja bih im se potpisao na knjige i obavezno morao obećati da ću se jednom vratiti.

Do RokOtoka 2020 ima još skoro godinu dana. Kako ćeš se za to pripremati? Sigurno će se trebati mnogo baviti birokracijom i planiranjem.

Prvo moram operirati rame, onda se oporaviti i početi trenirati. Malo sam se umorio, vjerujte mi! Imati Udrugu u hrvatskoj je jako teška stvar. Morate imati desetak ljudi koji će tome posvetiti puno svog vremena, i to odraditi jako kvalitetno je birokracija ovdje jedva čeka da pogriješite i da vam uzme novac. Nadam se da ćemo ove godine krenuti puno jače, čvršće, smisliti bolje igre za djecu na eventima i skupiti još kvalitetnije poklone, a ja bih mogao napisati i knjigu s prvog dijela putovanja. Mislim da ćete se jako smijati….

I za kraj, RokOtok je inspiriran tragičnim gubitkom tvoga sina i tvojim obećanjem da ćeš ga odvesti na svih 50 hrvatskih naseljenih otoka. Što misliš da bi ti on rekao, kada bi vidio da je njegov tata “dohvatio” i taj sedamnaesti otok Čiovo u zadnjoj etapi prve godine ovog fantastičnog trogodišnjeg projekta?

“Tata, gladan sam…” Šalim se. Ne znam. Da sam vidovit igrao bih loto. Rok je bio prekrasno, klasično dijete svojih godina, znao je što hoće i da je sad tu, ja ne bih plivao po otocima nego s njim osvajao dva-tri godišnje tijekom naših zajedničkih dana. Ne znam kako bi se razvijao, ali mislim da bi volio kemiju i fiziku, puno čitao i da bismo naš godišnji odmor proveli veselo i nasmijano putujući okolo. Ne znam što bi rekao na ovo, ali se nadam da je sad ponosan i da se pravi važan. Iluzorno je pričati o tome kad mi toliko fali i kad bih dao milijun otoka sam da je još minutu tu kraj mene da ga opet zagrlim.

Nebitno je to, moj Paul, totalno nebitno… Treba živjeti dalje iako se polovica tebe tome protivi i jednostavno želi odustati. Užasan je to osjećaj i zato jedva čekam novi RokOtok 2020., da nastavim tu gdje sam stao i pričam s djecom koliko je bitno da vole život i jedni druge, uče, putuju i istražuju. Drži fige da sve posložimo na vrijeme i posložimo se financijski i organizacijski te da pliva 100 ljudi i dočeka njih 5.000. To bi bilo divno. Vidimo se na pivu, dužan sam ti!

Saznajte više na web stranici projekta RokOtok i molim vas, donirajte ako želite financijski pomoći najdirljiviji projekt u Hrvatskoj, dok se Ribafish priprema za RokOtok 2020.

Projekt možete pratiti i na Facebooku.

Ako ste slučajno propustili (ili želite pogledati ponovo), bila mi je čast s Ribafishem razgovarati kad je RokOtok stigao do Jelse. Ovo ostaje moj najdraži intervju za TCN. (na engleskom jeziku)