22. travanj, 2020 – 500 godina stara procesija Za Križen na Hvaru, koju je zaštitio i UNESCO, jedan je od rijetkih događaja koji su se ovoga mjeseca održali u Hrvatskoj. Pročitajte intervju s križonošom iz Vrbnja, Matteom Bratanićem i zavirite iza kulisa ovog događaja.
1943. godine talijanski fašisti ograničili su procesiju na samo 12 osoba po mjestu, a 1944. ona je održana u izbjegličkom kampu u pustinji Sinai u Egiptu. Procesija Za Križen koja se održava na Hvaru od 1510. godine 2009. je godine uvrštena na popis nematerijalne baštine UNESCO-a sastoji se od šest istovremenih procesija iz Jelse, Pitvi, Vrisnika, Vrbnika, Svirča, Vrbnja i Vrboske koje prate bosonogog križonošu dok kroz noć hoda preko 25 kilometara na hodošašću u molitvi. I dok je većina drugih događanja u Hrvatskoj ovoga mjeseca otkazana, Za Križen je kontroverznom odlukom dopušteno da se održi, iako u ograničenim okolnostima. Dok svake godine stotine ili čak tisuće ljudi sudjeluju u procesijama, Za Križen 2020 je bila ograničena na samo 15 osoba po procesiji.
TCN je bio jedan od rijetkih svjedoka procesije Za Križen 2020. Detaljan opis događanja možete pročitati u našem članku an see our detailed account in Jelsa Za Križen, Hrvatska nije Wuhan, i osjećaj kabinske groznice.
Pa, kako je bilo nositi križ tijekom najčudnije godine procesije Za Križen, i kako je to sve izgledalo iza kulisa? Zahvalan sam križonoši iz Vrbnja Matteu Brataniću na ovom fascinantnom i detaljnom izvještaju o procesiji, pripremama za nju i onome što je nakon nje slijedilo, iz perspektive jednoga od šest muškaraca koji su nosili križ.
Za početak nam recite, kada ste se prijavili da budete križonoša za Vrbanj? Prije koliko vremena?
Zapravo, nisam se sam prijavio da budem križonoša. To je učinio moj pokojni djed 2000. godine, kada je moj stric, dr. Andre Bratanić nosio križ. Tada sam imao 14 mjeseci. Nažalost, moj djed koji me prijavio preminuo je u rujnu prošle godine, tako da nije dobio prigodu vidjeti kako sam mu ispunio želju.
Kako bi pripreme za procesiju izgledale normalne godine?
Čak su i ove godine pripreme normalno počele. Ljudi koji su bili uključeni u organizaciju procesije dolazili su u našu kuću na večere, „Kantaduri“ su uvježbavali pjesmu „Gospin Plac“ i zajedno smo vježbali pjesme koje se pjevaju kad se stiže u različita mjesta. Naravno, potrebno je pripremiti se i kroz crkvu, odlaskom na misu svake nedjelje, kroz ispovijed na početku Korizme i pomalo se duhovno pripremati za ono što dolazi.
Kako se mentalno i fizički pripremiti za takvo nešto?
Mentalno, morate si utuviti u glavu da to nije nešto nemoguće. Mnogi su prehodali 25 km noseći križ težak 8 kg i ti ćeš biti jedan od njih. Nema potrebe za panikom. Da budem iskren, kad smo iz Vrbnja krenuli na procesiju, sve o čemu sam mogao misliti bilo je “O Bože, u što sam se uvalio, kako ću ovo izdržati“ itd. Ali svećenik koji je donedavno bio u Vrbnju, don Branimir, rekao je vrlo istinitu stvar s kojom se u potpunosti slažem: „Od Vrbnja do Vrboske: ti nosiš križ. Od Vrboske nadalje križ nosi tebe“. Kad uspijete pronaći ugodan položaj za nošenje, postane stvarno lako. Fizički, moraš biti pripremljen nositi križ težak 8 kg, pa je bitno imati snage u gornjem dijelu tijela. Zbog pandemije nije bilo mnogo toga za raditi, pa bih se zaključao u svoju sobu i radio sklekove i trbušnjake, a uz to sam pomagao ocu na polju, u što je uključeno mnogo dizanja teških predmeta. Uz to sam zaista aktivan. U Kanadi igram nogomet i redovito idem u teretanu, pa nisam bio zabrinut. Izdržljivost je ključ da biste mogli izdržati svih 25 kilometara. Svi znamo da nije cijeli put po ravnome – dio prema Pitvama je najteži jer je uzbrdo cijelim putem. Zahvaljujući igranju nogometa i čestim odlascima na planinarenje i hodanje, bio sam spreman i zaista sam se dobro osjećao. Kada smo se ujutro vratili u Vrbanj, bio sam spreman za odraditi još 25 kilometara.
Ovo nije bila normalna godina. Kada ste shvatili da Za Križen 2020 neće biti kao prethodnih godina, ako se uopće bude održala?
1943., 1944. i 2020. bit će godine kojih će se ljudi ponajviše sjećati. Meni je postalo jasno da će ova godina biti posebna kada je hrvatska Vlada uvela restrikcije (zatvaranje ugostiteljskih objekata, ograničavanje broja kupaca u dućanima, zabrana okupljanja itd.). Otprilike dva tjedna prije procesije dobili smo naredbu od policije da smiju ići samo troje ljudi plus križonoša u procesiji. Tjedan dana nakon toga, broj je povećan na deset ali nakon još nekoliko dana broj je smanjen na pet. Zahvaljujući naporima Antonija Škarpe, gradonačelnika Staroga Grada, Marija Lušića-Bulića, člana crkvenog odbora Vrbnja i Mika Belića Kice, predsjednika crkvenog odbora Jelse, broj je vraćen na deset ljudi. Zahvaljujući naporima glavnog „Stožera“ u Zagrebu, dopušteno nam je da u procesiji bude petnaest ljudi, što je donijelo mnogo olakšanja meni, mojoj obitelji i cijelome Vrbnju.
Ispričajte nam kako ste se osjećali kada je rasprava o ovom pitanju stigla na stol hrvatskog Premijera.
Kako smo znali da je Premijer Plenković s Hvara i da je redoviti posjetitelj ovog događaja, bili smo uvjereni da će se procesija Za Križen održati, ali nam je broj sudionika bio misterija. Bili smo mentalno spremni na originalnih pet članova procesije ali kada je dan prije održavanja stigla vijest da će moći ići petnaest osoba, osjećali smo samo zahvalnost i sreću.
Kako su izgledale rasprave o tome kako nastaviti, koliko je blizu bila odluka da se sve otkaže?
Kao što sam već rekao, bili smo spremni da će se procesija dogoditi uz sudjelovanje po pet osoba. Svima nama glavni fokus je bio da svih šest križeva prođe, tako da se ne prekine petstogodišnja tradicija. Moglo se lako dogoditi da tradicija bude otkazana, ali znam da sam ja osobno bio spreman krenuti sam uz pomoć svog oca, samo da izbjegnemo otkazivanje tradicije. Govorkalo se da bi se procesija mogla odgoditi na rujan, ali nitko na otoku nije bio sklon tome rješenju jer to jednostavno ne bi bilo isto. Slavimo Kristovu smrt i uskrsnuće u ovo doba godine s razlogom… Procesija ne bi imala nikakvog smisla kada bi se održavala u bilo koje drugo doba godine.
Drugdje u Hrvatskoj bilo je mnogo ljutnje što je dozvoljeno da se održi procesija Za Križen. Što kažete na to?
Uz Hrvatsku i cijeli svijet usred ove pandemije, razumijem zašto su ljudi koji ne žive na Hvaru bili uzrujani. Stanovnici Hvara izolirani su 365 dana u godini i ovo je među rijetkim događajima kojima se stvarno vesele svake godine. Uz pažljivu pripremu procesije od strane „Stožera“ i policiju kao i sudionike koji poštuju sva pravila i odredbe koje su im dane. Prije procesije na Hvaru nisu zabilježeni slučajevi infekcije, tako da nije bilo posebne opasnosti. Srećom, nakon procesije možemo potvrditi da na Hvaru još uvijek nema slučajeva zaraze virusom, stoga velika zahvala svima koji su sudjelovali u procesiji na tome što su slijedili pravila!
Ljudi izvan Hvara ne dijele našu strast i osjećaje prema tradiciji staroj 500 godina, koje osjećaju stanovnici otoka. Posve razumijemo zabrinutost i prigovore koje smo čuli i mnogi od njih su bili u redu, ali postoje neke granice i linije koje se ne bi trebalo proći. Kada su ljudi počeli pokazivati manjak poštovanja prema crkvi, procesiji i na kraju prema samome Bogu, posebno kada ne razumiju koliko ova procesija znači stanovnicima Hvara, to je „prelaženje granice“. Mi koji imamo snažne pozitivne osjećaje prema crkvi, procesiji i Bogu bili smo iznervirani i osjećali smo manjak poštovanja zbog nepotrebnih komentara koji su išli protiv naših vjerovanja. Meni se čini da bi se tu trebalo primijeniti nešto što smo naučili u osnovnoj školi: „ako nemaš nešto pametno ili lijepo za reći, onda radije šuti.“
Kako je izgledala procesija kada je konačno krenula?
Cijeli Hvar bio je uzbuđen i osjećao je zahvalnost. Ja sam bio posebno sretan jer sam na tu prigodu čekao dvadeset godina i konačno sam mogao slijediti stope svoga oca, djeda, strica i pradjeda u nošenju križa, ali sam bio još sretniji jer sam bio jedan od križonoša ove godine, koji su dobili priliku nastaviti ovu svetu tradiciju umjesto da ona bude prekinuta. Nitko nije očekivao da će ova godina biti „posebna“, ali ni ja ni moja obitelj ne možemo biti sretniji kako je na kraju sve ispalo. Cijela ovogodišnja Korizma bila je ispunjena molitvom kroz mise prenošene na televiziji koje su doprinosile duhovnoj pripremi. Sama procesija bila je malena, ali prekrasna i prepuna molitve. U procesiji smo imali dvojicu koji su predvodili molitvu cijelu noć. Uspjeli smo uključiti i dvojicu vrlo talentiranih pjevača iz Vrbnja koji su pomogli da naša pjesma kroz noć zvuči predivno. U Pitvama smo čuli komentar kako su impresionirani našim pjevanjem, jer je u crkvi bilo samo 10 ljudi koji su pjevali, a zvučalo je kao da ih je stotinu.
Vaša obitelj i stanovnici Vrbnja učinili su krasnu gestu za žrtve potresa u Zagrebu. Ispričajte nam više o akciji ‘Varbonj za Zagreb’.
Usred priprema za procesiju Za Križen, prije otprilike mjesec dana, Zagreb je pogodio potres koji je oštetio mnoge domove i crkve. Istovremeno, nas su udarali neugodni komentari ljudi koji su bili protiv održavanja procesije. Moj otac i ja odlučili smo da ćemo pokloniti sva novčana sredstva koja smo primili kao poklon, u korist večere na Veliki Četvrtak i ručak (Obid od Križa) na Uskršnji ponedjeljak. Ako bi nas netko darivao poklonom koji nije novčani, izračunali bismo njegovu vrijednost i donirali bismo taj iznos iz našeg džepa za Zagreb.
Predložili smo ovu ideju don Mili Plenkoviću, svećeniku iz Vrbnja i crkvenom odboru, koji su to rado prihvatili i kampanju nazvali “Varbonj za Zagreb – Za Križen 2020“. Također su odlučili da će i sav novac prikupljen tijekom Svetog Tjedna u crkvi, takozvanu „lemozinu“, također darovati u taj fond. Kada je sve završeno, tjedan dana nakon Uskrsa, s ponosom možemo reći da smo prikupili 100.000 kuna. 50.000 kuna bit će uplaćeno u fond koji je Vlada Republike Hrvatske otvorila za pomoć Zagrebu. Preostalih 50.000 uplatit ćemo na račun “Kuće sv. Terezije od Malog Isusa za nezbrinutu djecu” u Zagrebu. Radi se o instituciji koju vode Karmelićanke presvetog srca Isusova. Brinu se za djecu bez prikladne roditeljske skrbi. Potres je znatno oštetio njihovu zgradu u centru Zagreba, pa su je morali napustiti dok se ne obnovi.
I kako se sad osjećate, kada je proteklo dva tjedna od procesije? Sigurno je to za vas bilo posebno emocionalno vrijeme.
(Fascinantan prilog Hvar TV-a s križonošom iz Pitvi 2012)
