- travnja, 2020 – prošlo je gotovo mjesec dana otkako je počeo novi oblik školovanja u Hrvatskoj. TCN-ova praktikantica Janja Šestak razgovarala je s pet profesora da dobije uvid u njihovu perspektivu stanja.
Učenici, profesori pa čak i roditelji – svi proživljavaju ono što nikad prije nisu. Dok se učenici uživaju buditi nešto kasnije nego inače, zatrpani su s puno više posla. Dok učitelje napadaju da rade manje nego prije; neki od njih provode 10 sati ispred laptopa dajući sve od sebe. Dok neki roditelji ne mogu izaći na kraj s vlastitom djecom kod kuće, šalju poruke učiteljima govoreći kako nisu mogli završiti zadaću jer im je dijete bilo nepodnošljivo.
Kao studentica, mogu potvrditi tu tvrdnju – zaista imamo više posla nego prije. Ali opet, ne idemo na predavanja (a ne drži svaki profesor online predavanje), tako da vjerujem da dođe na isto. Većina profesora radi odličan posao i zahvalna sam im na tome. Da, bilo je malo zbunjujuće na početku, ali samo zato što nam je situacija bila nova.
Nažalost, čitajući neke od komentara na društvenim mrežama, shvatila sam da puno ljudi još uvijek nema predodžbu kako je to biti učitelj. Naravno, postoje mnogi koji na nas nisu ostavili najbolji dojam, ali u ovom članku, želim vam pokazati kako je biti učitelj u ovoj situaciji – u osnovnoj i srednjoj školi, na fakultetu i kako stvari rješava ravnateljica osnovne škole.
Razgovarala sam s pet osoba, a jedna od njih je htjela ostati anonimna. Započet ću s tom osobom i nazvati je John.
John je razrednik u nižim razredima i to u dvama jer nema dovoljno učenika da se razredni podijele. Ako se sada pitate kako je moguće u isto vrijeme, u istoj prostoriji podučavati djecu drugog i djecu četvrtog razreda, puno stvari je ovdje moguće.
Jedna od prvih stvari koje mi je John rekao je da ovaj način školovanja nije rješenje. „Čini se kao da mi sad ne radimo ništa. A što je najgore, lekcije na televiziji se uopće ne poklapaju s gradivom na kojem smo stali.“
Učitelji koji predaju u nižim razredima osnovne škole, nisu dužni održavati online nastavu. Bez obzira na to, John je napravio web stranicu za roditelje i učenike da svima olakša. Na web stranicu stavlja sav materijal za gradivo i zasad sve funkcionira.
Moj sljedeći izvor je također učiteljica iz osnovne škole, ali ona predaje Hrvatski jezik višim razredima. Maja Priher je bila i moja učiteljica, za koju sam znala da će biti iskrena. Poslala sam joj poruku govoreći kako se nadam da je dobro u ovom ludom vremenu i pitajući je ima li vremena dati izjavu u vezi online škole. Primila sam poruku koja je izjava sama po sebi: „Dobar dan! U totalnoj sam gužvi i užasno sam frustrirana školom na daljinu jer sam veći dio dana (10 pa i više sati) za računalom. Jedva stignem pomoći djetetu oko zadaće i skuhati ručak. Na peglanje, preduskrsno čišćenje i pranje prozora i ne pomišljam. Ukoliko nema previše pitanja, pošalji. Za tebe ću naći vremena.“
Znala sam da je posvećena svom poslu jer sam i sama bila njezina učenica pa znam kako stvari funkcioniraju kod nje. Ali ova poruka me ostavila u šoku. U daljnjem razgovoru, rekla mi je da je njena dužnost, ali i želja, pročitati i komentirati svaku zadaću koju dobije od učenika. Učiteljica Priher svakodnevno provjerava jesu li učenici uopće vidjeti novi zadatak i podsjeća ih na to ukoliko nisu. „Nastojim im snimiti video lekcije, iako to zahtijeva jako puno vremena i edukacija o korištenju alata za to.“ Ponavljam, ni ona nije dužna raditi svoje video lekcije. Samo želi dati sve od sebe da učenici ne ostanu zakinuti ni u najmanjem postotku.
Zamolila sam je da mi pošalje fotografiju koja najbolje opisuje njenu profesiju u ovom trenutku. Poslala mi je ovo uz riječi: „Stvarno stanje. I ja zamotana u deku jer mi je hladno od sjedenja.“
(Photo credit: Maja Priher
Nakon pokrivanja situacije u osnovnoj, dolazimo do srednje škole. Izvor za srednju školu mi je Cecilija Nekić, profesorica Talijanskog jezika i Filozofije.
Ako izostavimo povremene probleme tehničke prirode, prema profesorici Nekić, sve teče vrlo glatko. Osim toga, kaže da je prelazak na online nastavu bio prilično bezbolan. „Sve se premjestilo u jednom danu jer su ključni ljudi iz škole napravili odličan posao. Moram spomenuti i roditelje, koji su u ovoj situaciji puni razumijevanja i vrlo kooperativni.“
Ono što joj najviše nedostaje je neposredna komunikacija s učenicima. „Sokratova metoda, koja se sastoji od dobro pripremljenih pitanja profesora koja dovode učenika do rješenja, ne može biti primijenjena“, kaže profesorica Nekić. Profesori se trude slati učenicima interaktivne sadržaje, a samo pronalaženje adekvatnih, iziskuje puno pripreme i vremena. Profesorica Nekić kaže kako je svima trebalo neko vrijeme da se naviknu, ali i profesori i učenici imaju razumijevanja jedni za druge.
(Photo credit: Cecilija Nekić)
„Često kažem svojim učenicima da je definicija inteligencije snaći se u novoj situaciji i da je ovo prava prilika za uhvatiti se u koštac s tom premisom.“
Profesorica Nekić podučava 250 učenika, od kojih šest razreda čine maturanti, odnosno oni koji su trenutno u najvećoj panici. Učenici koji su trenutno na prekretnici života, rekli su joj da se boje. Boje se da se matura neće održati i da će im san o upisivanju fakulteta pasti u vodu. Boje se da se neće vratiti u svoje učionice i vidjeti prijatelje. Profesorica Nekić ih uvijek nastoji umiriti. „Ne mogu ni zamisliti kako se sada osjećaju, ali uvijek im kažem da smo mi, profesori, tu za njih. Govorim im da gledaju na situaciju realno i racionalnu te da je krucijalno ostati hladne glave.“ Također, savjetuje ih da se drže podalje od fake news i da slušaju Ministarstvo.
Kada sam je upitala smatra li ovu situaciju dobrim iskustvom ili nužnim zlom, odgovorila mi je nešto čime želim zaključiti priču iz srednje škole. „Nipošto ne želim podcjenjivati ozbiljnost ove situacije, upravo suprotno. Želim istaknuti važnost brige o mentalnom zdravlju i naglasiti da je naša slobodna volja kako ćemo se nositi s ovime.“
Nakon srednje škole, nastavljamo s fakultetom. Petra Kovačević je asistentica na Odsjeku za novinarstvo i medijsku produkciju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a ujedno i doktorska studentica na Sveučilištu u Cardiffu. Kao jedna od četiri nastavnica koja predaje Televiziju, surađuje na kolegijima vezanima uz multimedijsko okruženje i na kojima se uči proizvodnja multimedijskih novinarskih formi te korištenje mogućnosti tog „virutalnog“ svijeta u unapređenju svoje novinarske priče. Online nastavu vidi kao izazov, a naročito za njih koji uče buduće novinare praktičnim, kognitivnim i drugim vještinama koje su ključne za njihovu struku. „Iskreno, meni je ovo super, vidim ovo kao priliku za kreativnost i ojačanje komunikacije jedan na jedan sa studentima.“
(Photo credit: Petra Kovačević)
Osim redovitih predavanja i seminara, također održava konzultacije jedan na jedan preko Zoom-a, nastojeći biti maksimalno na usluzi svojim studentima. “Za studente smo osmislili puno novih praktičnih zadataka i zadataka u kojima primjenjuju znanje stečeno na kolegijima. Tako sam i ja najviše naučila dok sam studirala novinarstvo u Cardiffu.”
(Photo credit: Petra Kovačević)
Asistentica Kovačević smatra da ovim putem studenti najviše uče, ali i to rade i zato da studenti zadrže osjećaj kontinuiteta u izvršavanju svojih obveza. “To znači i puno više posla za nas nastavnike, ali meni to ne smeta. Važno je da imaju osjećaj da aktivno putuju prema cilju, da su koncentrirani i manje brinu o svemu što se oko nas zbiva.”
Smatra da nastavnici imaju veću odgovornost u ovom procesu i da trebaju razmišljati što je prvenstveno najbolje za njihove studente. Za nju, to znači transformirati nastavu u novim okolnostima tako da studenti dobiju jednako kao i u klasičnoj nastavi, a možda čak i više. “Promjene su nekad dobre jer pobuđuju kreativnost, i kod nastavnika i kod studenata. Osobno, meni je dobrobit mojih studenata prioritet i u potpunosti sam predana tom zadatku, a o njima ovisi koliko su spremni primiti.”
Kada je riječ o tranziciji na online nastavu, asistentica Kovačević slaže se s profesoricom Nekić. Prijelaz na online nastavu dogodio se s lakoćom, naročito zato što ionako je velik dio komunikacije sa studentima – izvan predavanja i seminara – bila putem e-maila ili društvenih mreža. Jedina novost bila je nastava preko Zoom aplikacije kojoj asistentica Kovačević pronalazi pozitivne i one ne toliko pozitivne strane. “Pozitivno je to što se svi možemo vidjeti i čuti, a manje pozitivno to što ne možeš „osjetiti vibru“ u učionici, dizanje ili pad energije, a to mi je u nastavi jako važno. Neki studenti nikada ne upale kameru i ne oglase se, a meni nekad puno znači samo da se vidimo i razmijenimo osmijeh ili si kimnemo glavom, kao što inače možemo uživo. Mislim da i takve male stvari puno znače!”
Pitala sam je za mišljenje o onima koji ne izvršavaju svoje obaveze – kako studenti, tako i profesori. Dala mi je skroman, a opet odgovor vrijedan promišljanja: “Sve što čovjek radi, sebi radi.”
Asistentica Kovačević ne smatra da ova situacija stavlja znanje i učenje na čekanje. “Ali opet, traži od nas da budemo fleksibilni – i u odnosu sa sobom, a naročito u odnosu sa studentima, jer oni su – za mene – prije svega mladi ljudi, a potom i moji studenti.” Za nju, to je iskustvo u kojem svi zajedno rastu i profesionalno i osobno.
Naposljetku, za iskustvo online nastave, pitala sam ravnateljicu osnovne škole, Anđelku Rihtarić. Objasnila mi je da se sve preselilo online u jednom danu, kao i to da su svi učenici i roditelji bili obaviješteni o tome u kratkom vremenu. Učenici viših razreda upoznali su se sa MS Team aplikacijom koju koriste za virtualnu učionicu te dobili svoje tablete. Zahvaljujući profesorici Informatike, Tamari Pofuk, sva pitanja tehničke prirode su savladana.
Učenici nižih razreda, svakodnevno prate nastavu preko televizije, koje za njih pripremaju učitelji u sklopu Škole za život. Njihovi učitelji im šalju dodatna objašnjenja, materijale, zadatke, pružaju im povratne informacije o njihovim zadaćama. Ta komunikacija ide preko roditelja – uglavnom preko e-pošte ili viber-skupina. “Moram reći da je tu suradnja zaista divna, kvalitetna, srdačna i sa strane učitelja i sa strane roditelja i učenika. Veseli me gledati, i to mi je, priznajem, duhovno veselje kako divne radove, zadaće, pjesme, crteže, recitacije šalju naši učenici.”
Pitanje koje muči mnoštvo ljudi jest kako će se online nastava odraziti na djecu koja su tek počela učiti osnove – čitati, pisati, razvijati socijalnu inteligenciju i ostale bitne stvari. Ravnateljica Rihtarić, iskreno odgovarajući, kaže kako razini činjeničnoga znanja možda neće svi učenici usvojiti sve ishode koje bi usvojili da su u učionici i u stalno interakciji sa svojim učiteljima. “No onaj ljudski kontakt, osobna toplina učitelja i učenika ostvaruje se i ovim virtualnim putem. Iduće ćemo školske godine svi nadoknaditi eventualne nedostatke u znanju, a ovo nam je iskustvo svima veoma zanimljivo, neočekivano – i ono nam je prilika za učenje. Svima.”
Ravnateljica Rihtarić, “definitivno i beziznimno” bira uobičajenu školu naspram online škole. “Kad bi se škola svodila samo na prijenos znanja, onda nas učitelja ne bi ni trebalo biti – Google nam danas s par klikova pruža sve moguće informacije. Ali ono što je danas najveće bogatstvo nastave i poučavanja od osobe prema osobi jest – ljudskost, toplina, karakter.”
Po njoj je upravo to razlog zašto škole nikada neće nestati. Danas se i u ovim uvjetima nastave na daljinu i društvene samoizolacije kristalizira da je dobar učitelj najveće blago društva, da on poučava svojim dvama autoritetima: autoritetom znanja i autoritetom ljudskosti. “Učitelj poučava cijelom svojom osobom, svojim karakterom, svojim osmijehom i glasom, svakim svojim postupkom.”
Upravo zato učitelj i dalje treba biti uzoran jer u njegove ruke roditelji svaki dan po 6-8 sati polažu svoju djecu, a društvo učiteljima povjerava oblikovanje svoje budućnosti.
(Photo credit: Anđelka Rihtarić)
Za ravnateljicu Rihtarić, ovo je nužno zlo, ali kao i svaka kriza, ovo je prilika za rast. “Učitelji, dakle, u ovome razdoblju uče veoma mnogo, a naši učenici u ovome okružju nastave na daljinu preuzimaju daleko veću odgovornost za vlastito učenje, za vlastiti uspjeh, za planiranje svoga dana i učenja.”w
Kada se radi o njenom poslu, on je sada duži i zahtjevniji nego u redovnom okruženju. Uza sve redovne poslove koje obavlja, kao što je dnevno komuniciranje s nadležnima, službena prepiska, planiranje i komuniciranje s učiteljima i stručnim suradnicima, po potrebi i s roditeljima, vođenje brige o nužnome održavanju školskih prostora, kao ravnateljica ima obvezu i pratiti i obavljati uvid u nastavu na daljinu. “Ali taj smijeh, ta mladost i hrabrost naših učenika, ta upornost i brižnost naših roditelja, ta predanost i požrtvovnost većine naših učitelja – sve to pomaže mi da i nakon 10-12 sati rada osjećam samo fizički zamor. Ne i duhovni.”
Ako ste pažljivo čitali, mogli ste primijetiti da svi ovi ljudi rade i više nego što se od njih traži: web stranice, video lekcije, konstantna prijateljska podrška i savjeti, konzultacije jedan na jedan i mnogo više od toga. Smatram da bi, sve što bih sada rekla, postalo višak – zato puštam da njihove riječi i djela govore za sebe.
Puno toga je stalo, ali obrazovanje je jedna od stvari koja se ne smije odgađati.
