30. prosinac 2020. – Dan nakon razornog potresa u Petrinji, TCN je posjetio Majske Poljane, Glinu i Petrinju, te tamo pronašao tragediju, humanost i Hrvate koji daju sve od sebe.
Moj prvi i jedini posjet Petrinji bio je u zimi 2003. godine. Iz nekog sam razloga, kojeg se sada ne mogu sjetiti, morao ići pokupiti Ukrajinca zaposlenog u OSCE-u i njegovog sina. Sin mu je slomio nogu i moj je zadatak bio odvesti ga do bolnice u Zagrebu. Malo se toga sjećam iz Petrinje osim snijega i mnogih srušenih zgrada koje su ostale nakon godina rata i neprijateljske okupacije desetak godina ranije.
Nije se mnogo toga promijenilo za ljude Petrinje i okolice u 25 godina otkako je rat završio. Nezaposlenost, emigracija – nažalost, česta priča u kontinentalnoj Hrvatskoj, osim u glavnom gradu Zagrebu. Potres jačine 6.2 osjetio se u deset drugih zemalja i u svim dijelovima Hrvatske – bio je to moj prvi potres u životu, za vrijeme ručka u Varaždinu, udaljenom 140 kilometara, dovoljno jak da odmah napustimo kuću.
Kako smo pratili posljedice na TCN-u, bilo je jasno da se radi o ogromnoj tragediji, dok je unutar nekoliko sati objavljeno da ima barem sedam žrtava. Međunarodne poruke i obećanja za pomoć počeli su dolaziti, a zanimanje za naše vijesti uživo iz inozemstva bilo je ogromno. Odlučio sam sljedeći dan posjetiti tu regiju, u nadi da će detaljan izvještaj o situaciji na terenu pomoći ljudima da shvate opseg tragedije, kao i realno prikazati sliku o tome što se događa na terenu.
Kako nisam bio siguran kakvo će biti stanje na cestama, od kuće u Varaždinu sam krenuo u 5 ujutro, a u Zagrebu usput pokupio kolegu s TCN-a Marca Rowlandsa. Kako nikad prije nismo radili ništa slično, odlučili smo da ćemo zastati u Majskim Poljanama, selu u kojem je stradalo četiri od sedam žrtava, a u kojem načelnik tvrdi da je samo 10 % zgrada neoštećeno.
Načelnik nije pretjerivao.
Magla je na trenutke bila gusta, a mi smo postajali sve očajniji dok smo vozili po uskoj glavnoj cesti. Kako se zajednica može oporaviti od nečeg ovakvog? Ponovo izgraditi?
Šokiran čovjek sjedi uz cestu. Kuća mu je uglavnom u dobrom stanju, ali on je sam i nema struje. Susjedi mu nisu tako dobro prošli. Kad je čuo da sam Englez, rekao mi je da je ratni veteran i da se borio uz jednog Engleza u Vinkovcima 1992. u 109. brigadi.
„Jel se on možda zvao Steve?“, upitao sam ga, jer se radi o jedinom Englezu kojeg sam znao u Vinkovcima a koji je ratovao u Hrvatskoj (i SVAKAKO jedinom Englezu koji je otvorio pub u polju usred ničega u istočnoj Hrvatskoj).
„Da, Steve. Vjerojatno me se ne bi sjetio niti prepoznao nakon svih ovih godina.“ Predložio sam da probamo, pa smo Steveu poslali poruku s gornjom fotografijom, na što je on odgovorio da mu je to lice poznato. Svijet je u Hrvatskoj doista malen.
I dok je Vladimirova kuća bila u pristojnom stanju, to se ne bi moglo reći za kuću susjeda prekoputa. Jučer se radilo o kući u kojoj su živjeli ljudi. Danas, u njoj sam izbrojao desetak konja, od kojih je jedan bio vezan za traktor. Svi su bili u šoku.
Mnogim sam kolegama iz medija koje sam danas sreo ispričao o konjima i pojavili su se na nacionalnoj televiziji u vijestima, pa sam čuo da je u tu kuću stigao kontejner pomoći, uključujući i hranu za konje.
Naš auto nije bio jedini s varaždinskim tablicama u Majskim Poljanama. Bilo nas je iz Varaždina, Čakovca, Zagreba, Vukovara, Bosne. Volonteri, Hrvati i stranci s punim automobilima hrane, deka, vode, odjeće, tražili su domaće stanovništvo da bi im pomogli da prebrode ovaj težak period.
Vladimiru je dan ranije već došla pomoć od Crvenog Križa, donijeli su mu hranu, odjeću i pokrivače. Uzeo je samo malo hrane, jer bi drugima moglo više trebati.
To je bila slika dana – automobili iz cijele Hrvatske (ovdje prikazan iz Našica) napunjeni namirnicama da bi pomogli ljudima Majskih Poljana, Gline, Petrinje i Siska.
Od svih zemalja u kojima sam živio ili kroz njih putovao, nikad nisam vidio naciju koja se tako ujedini u vremenima krize ovako kako se Hrvatska ujedini. Dok mi se srce slamalo od scena užasa na sve strane, jednako je tako bilo puno ponosa na sve što čine ljudi u mojoj odabranoj domovini.
Ljudi Majskih Poljana vjerojatno su bili zbunjeni svime što se dogodilo, a jednako su tako zbunjene bile i životinje. Od onih konja do ovaca i mnogih pasa koji su ili lutali okolo ili čuvali kuće koje više ne postoje, usamljenost i izgubljenost kod omiljenih ljubimaca na mene je ostavila najjači trag danas.
Prošli smo kroz maglu na drugu stranu Majskih Poljana, gdje nas je dočekala Hrvatska vojska, koja je među prvima došla odgovoriti na izvanrednu situaciju.
Uskoro su bili vrijedni postavljajući privremena skloništa za stanovnike.
Sjajan timski rad, očito dobro uvježban.
I za 15 minuta, zadatak izvršen, prvi šator postavljen.
Uputili smo se prema najbližem gradu, Glini, koja je također teško oštećena. Putem, uz rub ceste vidjeli smo hrpe smeća od oštećenih kuća. Uredno složene, čekaju da ih netko dođe pokupiti.
Ovu mi je fotografiju Petrinje prijatelj poslao jučer. Čišćenje ovoga će trajati zauvijek, čini se.
Nismo mogli vjerovati koliko su ulice Gline čiste, dok nismo vidjeli ekipe domaćih ljudi u akciji.
Jedan dio očišćen, idemo dalje.
Neke stvari neće biti moguće popraviti.
Vatrogasci su davali sve od sebe, uklanjali otpad i nastojali zgrade učiniti što sigurnijima. Mnogi su oštećeni dimnjaci uklonjeni u regiji tijekom dana.
Iz Gline smo krenuli prema Petrinji, ali putem je bilo svašta vrijedno pažnje. Prekrasna kamena crkva u Gori, žrtva potresa, s ogromnim komadima kamena koji leže u vrtu. Jedan stanovnik rekao mi je da je crkva stara tek nekoliko godina, jer je bila obnovljena nakon Domovinskog rata.
Ulaz u Petrinju.
Kako nismo imali neki jasan plan, odlučili smo slijediti stvari koje su nas zainteresirale. Kao što je, naprimjer, bio Crveni Križ koji je na quadovima dostavljao vodu.
Nije ih bilo lako pratiti dok su išli od kuće do kuće. Stanovnici su izlazili da bi preuzeli ono što im pripada. Brzo, inovativno i vrlo učinkovito.
Među najtužnijim prizorima svakako su bile brojne obitelji koje su sjedile u dvorištima, na otvorenom, s osnovnim namirnicama i vodom. Neki su samo stajali i izgledali izgubljeno. Uz prijetnju od novih podrhtavanja, bez struje i bez mjesta gdje su mogli otići, mnogi su samo sjedili vani na hladnom i čekali. Mogli smo tada snimiti fantastične fotografije, ali nismo htjeli biti toliko nametljivi.
Ali, jedan od mojih kontaka s LinkedIna postavio je ovaj kolaž koji vam to može približiti.
Stigli smo i do centra Petrinje, čije su srušene zgrade postale prepoznatljivo povezane s ovom posljednjom katastrofom.
Zastrašujuće.
Ali onda, čudo… Pogledaš na drugu stranu, prema sredini trga i ugledaš Advent u Petrinji, koji izgleda kao da razumije ništa od onoga što se oko njega događa.
Video obilazak dvije Petrinje na jednom trgu.
I ponovo sam se sjetio fotografije mog prijatelja od prethodnog dana – ulice Petrinje bile su nevjerojatno čiste, tako brzo nakon katastrofe.
Drugi razlog zašto su ljudi možda sjedili u svojim dvorištima je to što ništa nije bilo otvoreno. Restorani i kafići zatvoreni su već tjednima zbog korone, ali ovdje su bili zatvoreni i dućani i supermarketi. Ali nije bilo baš šanse da ljudi u Petrinji ogladne, jer je stigla pomoć iz cijele Hrvatske. Zaustavio sam se da bih poslikao kako „Sinj voli Petrinju“. Čovjek me sa snažnim sinjskim naglaskom pitao što trebam. Odgovorio sam da bih rado jedno hladno pivo. Kaže on meni: „Nemamo pivo, ali imamo mnogo drugih stvari, uzmi što trebaš!“ Objasnio sam mu da se šalim, da sam novinar i da mi ne treba ništa ali da mu zahvaljujem na ponudi.
Prišla mu je žena pitati ga ima li što kruha i uzela je što je trebalo njoj i njenoj obitelji. Takve su se stvari događale po cijelom području, pokloni ljudi iz cijele zemlje danas – to je zaista bilo dirljivo.
I svugdje je bilo još volontera koji su čekali da dobiju sljedeći zadatak. Sve je bilo dobro koordinirano zahvaljujući lokalnom stožeru civilne zaštite.
Marc je htio slikati nešto uz cestu, a ja sam se našao kako gledam kuću ovog para koja je bila oštećena, uz prioritet da se popravi krov.
Za par minuta odnekud se pojavila grupica volontera s ljestvama i prionuli su poslu. Takve su se stvari događale po cijelom području, volonteri iz cijele zemlje – to je zaista bilo dirljivo.
Morao sam stići na vrijeme na jedan sastanak – konačno upoznati Josipa Granića i fantastičnu ekipu iz Hrvatske Gorske Službe Spašavanja, čije je sjedište bilo na parkiralištu Lidla.
Nas dvojicu povezuje to što smo podjednako neočekivano postali muški modeli (dobro, za njega je to bilo očekivanije nego za mene) u Varteksovoj kampanji „Nesavršen muškarac u savršenom odijelu“. Josip je fan TCN-a i mnogo je pomogao kad smo radili sjajan članak o fantastičnoj ekipi HGSS-ovaca ranije tijekom ove godine – Meet HGSS The Croatian Mountain Rescue Service.
Iako je radio cijelu noć i nije ništa spavao, Josip je pronašao vremena za intervju koji je dao Marcu, a koji možete pročitati ovdje.
Policijske patrole u pogođenom području. Očekivao sam više zagušenja prometa, ali policija je uspijevala postići da promet teče.
Ono što policija nije mogla kontrolirati je bilo još potresa. Sjedio sam sam u autu dok je Marc fotografirao, prvo se auto počeo ljuljati s jedne na drugu stranu, a onda sam shvatio da se tlo definitivno pomiče – kasnije sam saznao da se radilo o još jednom potresu, ovaj put 4.1. Posve uobičajeno u Hrvatskoj 2020. godine.
Promet je i dalje tekao, donoseći ključne stvari u ona mjesta koja su ih najviše trebala.
Štete je bilo svugdje i svi su je mogli vidjeti.
Uz neka podsjećanja na sretna vremena blagdana, prije nekoliko dana, kada je život bio potpuno drukčiji.
Planirali smo zastati na još jednom mjestu prije povratka u Zagreb – kod crkve u selu Žažini. Njena prednja strana i zvonik više ne postoje.
Otrgnuti od ostatka zgrade.
Ta je crkva ovako izgledala samo 24 sata ranije. Kasnije sam saznao da je orguljaš čistio orgulje u crkvi kada je krenuo najjači potres, te je tragično izgubio život u crkvi.
Freske na zidovima u unutrašnjosti mogle su se i dalje vidjeti.
Novije protiv staroga, jer je susjedna kuća prošla bez oštećenja. Ali kao što smo vidjeli u Gori, to što je zgrada novija ne znači nužno da je sigurna od potresa.
Vraćali smo se u Zagreb u relativnoj tišini, svaki izgubljen u svojim mislima, trpeći posljedice ranog ustajanja i trauma koje smo vidjeli taj dan.
Težak je to bio dan, sasvim sigurno, ali i ugrijao nam je srca. Hrvati su najotporniji ljudi koje znam, a teškoće u njima bude najbolje. Postoje tisuće herojskih primjera svaki dan u ovom trenutku i plješćem svakome od njih koji je preuzeo na sebe dio odgovornosti.
Nemojmo zaboraviti ni velikodušnost dijaspore i međunarodne zajednice. Odgovor na ovu katastrofu zaista je impresivan, kao što je bila i hitna reakcija. Oni koji trebaju pomoć zaista je i dobivaju, a donacije svakako pritom pomažu.
Za više podataka o potresu u Petrinji pratite današnji članak s najnovijim vijestima. Da biste saznali kako možete donirati novac, hranu, građevinski materijal i humanitarnu pomoć, kliknite ovdje i ovdje.
