Jedna od stvari koje sam kroz ove godine primijetio jest kako domaći i stranci različito percipiraju Hrvatsku, i kolikogod je takvo nešto prirodno u svakoj zemlji na svijetu, ovdje se percepcije razlikuju na daleko očitiji način.
Nalazim da je ispravno kazati da većinu posjetitelja Hrvatske impresionira njena ljepota i opušteni način života. Iskustva turista su općenito vrlo pozitivna, a upoznao sam i nekolicinu koji su zbunjeni zašto tako veliki broj mladih ljudi iseljava iz takve spektakularne zemlje Europske unije, sa toliko puno potencijala. Razumijem ih, i sam sam godinama o tome razmišljao, pa i nakon što sam preselio u Hrvatsku. Jedna demokratska zemlja u Europskoj uniji, s obrazovanim kadrom koji vlada engleskim jezikom, prirodni raj sa turističkom infrastrukturom koja može opslužiti gotovo 20 milijuna turista uglavnom na jadranskoj obali, toliko je razloga po kojima Hrvatska – barem na papiru – izgleda kao jedno od najljepših mjesta za život u Europi.
Kod mene su se stvari promijenile tek kad sam otkrio moćnu Državu Uhljebistan, o čemu možete pročitati na A Tale of Two Croatias: Before and After the Uhljeb Discovery.
No ipak, optimistični dojmovi većine stranih posjetitelja dijametralno su suprotni viđenjima većine lokalnog stanovništva. Oni koji se još nisu iselili nalaze da je situacija sve gora i gora, sa sve manje nade za uspješnu budućnost kod kuće – osim ako, naravno, nisu dijelom naduvenog birokratskog sistema koji omogućava udoban život, i to dobrotom opadajućeg broja sve jače porezima stiješnjenih poreznih obveznika.
Gole brojke parazita koji se hrane na onima koji ostaju i rade mogu se ilustrirati na puno načina, no evo ovdje meni najdražeg snapshota za opis o čemu se radi. I dok brojke možda nisu baš 100% točne (nisam uspio provjeriti), sentiment bi trebao prenijeti poruku.
New York, grad sa 8.4 milijuna stanovnika, ima jednog gradonačelnika, 5 zamjenika i 51 gradskog vijećnika.
Hrvatska, zemlja za polovinom stanovništva New Yorka ( danas ustvari i manje, sa manje od 4 milijuna) ima 128 načelnika gradova sa 213 zamjenika, 20 župana sa 50 zamjenika, 428 načelnika manjih gradova i sela sa 480 zamjenika i ukupno 8354 vijećnika
Dok New York manje-više funkcionira, Hrvatska ne štima.
Očigledno rješenje bilo bi, naravno, srezati birokraciju i tako priskrbiti ogromne uštede državnom proračunu. Tako na primjer otok Hvar ima nešto manje od 11.000 stanovnika, ali i 4 lokalne uprave sa 4 načelnika i 5 direktora turističkih zajednica. Ukoliko bi se nešto promijenilo, problem bi bio situirati sve te ljude. Još kad se sjetiš da svaki državni posao hrani širu obitelj glasača koji nisu zainteresirani za ikakvo diranje u status quo, očekivati neke promjene u dogledno vrijeme gubi svaki smisao.
Osim ako Hrvatska ne uspije.
Osim napuhane i neučinkovite birokracije, još je puno pokazatelja koji bi trebali signalizirati da je propast na putu. Prema nedavnom pisanju Indexa, odnos zaposlenih koji plaćaju porez i umirovljenika pokazuje alarmantne trendove. Nekadašnji omjer od blizu 4:1, sada se približio omjeru 1.2:1. Osim broja redovnih umirovljenika, iz godine u godinu, čak skoro 25 godina nakon rata, raste i broj ratnih veterana. Trenutno ih je preko 500.000.
Značajnijih pokušaja reformi ikakve vrste nema. Kleptokracija nakon rata i klijentelizam koji paraliziraju zemlju nesmetano se nastavljaju, pa je pravo malo čudo da je Hrvatska rangirana kao 60-ta od 63 zemlje na nedavnoj IMD-ovoj listi svjetske konkurentnosti za 2019. godinu – tek ispred Argentine, Mongolije i Venezuele.
Gledajući na ovo gore više regionalno, jasno je da se Hrvatska bori, sa ne baš puno nade na horizontu. Nekoliko ljudi s kojima sam ovdje razgovarao mišljenja su da su promjene i novi početak moguće jedino ako sustav spektakularno propadne. Jedan od načina koji može ubrzati promjene je izgladnjivanje parazita koji uvelike doprinose svim problemima. Veliki zagovornik ovakve strategije je Matija Babić, vlasnik portala index.hr, i netko tko u Hrvatskoj razdvaja javno mnijenje kao rijetko tko drugi. Babića smatram dobrim prijateljem koji je mnoge udaljio od TCN, što je meni OK, jer – da mi je glavni cilj bio da me svi vole, vjerojatno se ne bih odlučio voditi portal vijesti sa razmišljanjima o Hrvatskoj.
Babića spominjem zbog njegovog ovotjednog članka pod naslovom U Hrvatskoj samo budale mogu biti optimisti. Članak je očito inspiriran još jednom konferencijom o brendiranju Hrvatske koja se je održala prošlog tjedna ( primjedba budućim organizatorima od nekolikih sudionika – ukoliko stvarno želite ostvariti pravi cilj hrvatskog brenda, morate izaći iz akvarija lokalnih stručnjaka i uključiti onaj ocean svjetskog znanja i pogleda). Na konferenciji je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u izbornoj godini, da ne zaboravimo, pozvala na potrebu kampanje za optimizam u Hrvatskoj.
Kako je primijetio jedan sudionik – potrebu za kampanjom baziranom ni na čemu osim na političkom sloganu kao dijelu re-izborne kampanje. A obzirom na gore navedene sve gore i gore brojke, na čemu se točno misli bazirati optimizam? Babić je premjestio svoj posao i boravište u Bugarsku, gdje su porezi i birokracija nešto mekši, i pozvao druge da slijede njegov primjer. Promjena je moguća samo ako parazitima ukinemo prihod od poreza i svatko onaj koji na Hrvatsku i njenu budućnost gleda optimistiki, obična je budala.
I dok se naširoko slažem s Babićem, ja sam na primjer optimist glede budućnosti Hrvatske. Zbog čega sam moguće budala.
Čini mi se da će nažalost Hrvatska morati propasti da bi ponovo započela, kroz svakako bolan proces, mada ne bi baš nužno i trebala propasti. A ako i bi, postoji jedna gorljiva, iskusna i ekonomski snažna grupacija koja bi bila spremna sakupiti komadiće i resetirati hrvatsko gospodarstvo na manje socijalističkim i koruptivnim pravcima – hrvatska dijaspora. Ona koja trenutno šalje u Hrvatsku više novca od ukupnih stranih investicija, dijaspora je ekononomski super uspješna i jako je vezana za Hrvatsku. A to što je većina od njih otišla s malo više od košulje na sebi, čini njihov uspjeh još impresivnijim.
Nedavna konferencija dijaspore održana u Splitu bila je fascinanto mjesto za sve gostujuće muhe na zidu. Dijaspora je u velikoj dilemi, ili se barem meni tako čini. Investirati u Hrvatsku znači neminovno podupirati postojeći sustav kroz poreze, a oni žele pomagati svoju domovinu. Postoje razlozi za optimistično gledanje da bi nešto moglo stići iz njihove dinamike, ali ja nalazim dva još veća motiva za optimističnu budućnost Hrvatske – tehnologiju i mijene u prirodi svijeta.
Transparentnost i tehnologija igraju veliku ulogu u digitalnoj eri pa sam pred neko vrijeme pisao da će tehnologija, po mom mišljenju, s vremenom ubiti Uhljebistan (na što mi je prijatelj odgovorio da je izglednije da Uhljebistan ubije tehnologiju…). Uberova revolucija je pravi primjer na hrvatskoj drpačkoj taxi tržnici. No, tehnologija i transparentnost će stizati u državne institucije sve više i više. U stranim medijima jedva da je primijećeno, ali stvari počinju sa aplikacijom gradonačelnika Bjelovara na kojoj građani mogu transparentno pratiti financijske transakcije grada u stvarnom vremenu.na kojoj građani mogu transparentno pratiti financijske transakcije grada u stvarnom vremenu.
Zamislite da se to dogodi u Zagrebu…
Još veći optimizam, međutim, stiže iz nečega što je sasvim izvan hrvatske kontrole – iz promjenjljive prirode svijeta. Da je pred jedno godinu dana netko izjavio da će debate o klimatskim promjenama diktirati neka 15-godišnja školarka iz Švedske protestima protiv nečinjenja po pitanju krize svakog petka ispred švedskog parlamenta, grohotom bismo se smijali. Samo jednu naslovnicu Time Magazine-a i nominaciju za Nobelovu nagradu kasnije, i Školski štrajk za klimu Greta Thunberg poprimio je svjetski opseg i stavio klimatske promjene na vrh dnevnog reda političkih razgovora kao nikada prije.
I kao što u globalnom svijetu jedna srednjoškolka može utjecati na globalne razgovore, tako i tehnologija i digitalizacija mogu promijeniti Hrvatsku.
Upravo dogovaramo iznajmljivanje našeg stana na Hvaru za slijedeće proljeće jednom paru iz baltičkih zemalja. Oba digitalni nomadi, tri proljetna mjeseca proveli su već u Hrvatskoj, kombinirajući svoj online posao sa uživanjem u za njih savršenom dijelu godine, u Hrvatskoj. Potrebe su im minimalne – dobra wi-fi veza, i mogu raditi bilo gdje. Hrvatska je njima idealno mjesto barem za 3 mjeseca godišnje. Divna priroda, nestvarno Jadransko more, fantastična hrana i vino, odlična optička mreža, svugdje se govori engleski, krasna klima, sjajan način života, puno prostora, lako daljnje putovanje bilo kamo u Europu i izvan nje.
Svoj posao mogu obavljati bilo gdje u svijetu, ali su oni odabrali Hrvatsku. Kroz ta tri mjeseca postat će i potrošači u dućanima, kafićima, restoranima i drugim poslovnim mjestima u Hrvatskoj. Vjerojatno će i pričati svojim prijateljima, digitalnim nomadima, kakvo su fantastično mjesto pronašli.
Predviđanja kažu da će do 2035. godine u svijetu biti otprilike jedna milijarda digitalnih nomada koji će, po prirodi posla i načina života, gotovo svi generirati novac.
Zamislimo Hrvatsku poznatu kao jednu od 11 najpoznatijih mjesta za život i način života digitalnih nomada. Uhljebistan bi mogao i dalje postojati, ili ne, ali bi se transformiralo hrvatsko gospodarstvo.
Ako želite naći primjer u Europi gdje su digitalizacija i prihvaćanje digitalnih nomada promijenili gospodarstvo, ne treba vam tražiti dalje od Malte.
Ako gledamo u budućnost a ne unatrag, ima li baš tako puno zemalja u svijetu koje mogu savršenije iskoristiti ovu priliku od Hrvatske?
Naravno, takva neka strategija tražila bi dobrodošlicu boravka velikom broju stranaca u Hrvatskoj, nešto što sada nije slučaj, jer u Hrvatskoj trenutno živi manje od 30.000 stranaca, na 4 milijuna stanovnika .
Naravno, da bi Hrvatska prihvatila nomadsko digitalno gospodarstvo, potrebna bi bila neka akcija genija koji trenutno vode Hrvatsku, pa nemojmo uzimati nikakvu vrstu optimizma zdravo za gotovo. Zaboga, poznati su po tome što iz ralja pobjede izvuku poraz.
Je li glupo i naivno osjećati pozitivu za budućnost Hrvatske? Po parametrima tekuće situacije u Hrvatskoj, bez tehnologije i digitalizacije, svakako.
Je li glupo i naivno misliti o budućnosti Hrvatske uz digitalizaciju, tehnologiju i dijasporu?
Ovaj engleski glupan misli da nije.
Originalni tekst na engleskom.
