12. ožujka 2018. – Novosti na portalu Total Croatia News.
Daleko smo došli s projektom Total otkad sam još u listopadu 2011. godine objavio jedan sasvim prosječan blog pod nazivom „Što znači ime: Kako reklamirati Hvar’“. Tada je rođen novi portal, Total Hvar. Njegov je cilj bilo promicati turizam na otoku Hvaru, predstaviti otok na internetu kao cjelinu, te ispričati priče koje se nisu zadržavale samo na plažama i smještaju, o čemu se moglo čitati drugdje na internetu. Kada bismo uspjeli pokazati da je Hvar otvoren 12 mjeseci godišnje, da ima snažnu osobnost i da postoje stvari koje se tamo mogu raditi a da se ne zbivaju na plaži i to tijekom sezone zabava, možda bismo mogli produljiti turističku sezonu i unaprijediti život svima. Kad je jedan Meksikanac ušao u kafić i rekao mi da se zajedno sa zaručnicom odlučio preseliti iz Mexico Cityja u Jelsu zato što je pročitao svaku moju rečenicu koja sam bio napisao o Jelsi, uključujući i opis lokalnog poštara, pa su zaključili da je Jelsa pravo mjesto za njih, u tom sam trenutku shvatio kolika je moć riječi objavljenih na internetu da se probiju do svoje ciljane publike.
Total Hvar je s vremenom izrastao u TCN, a ja sam se zatekao na sasvim nepoznatom terenu, vodeći informativni portal u državi u kojoj sam dotad živio samo u idiličnoj turističkoj izolaciji na Hvaru. Članak „Priča o dvije Hrvatske: Život prije i poslije otkrića uhljeba“ bio je ključan trenutak za moj odnos s Hrvatskom.
A ta promjena nije bila nabolje.
No, što sam se više navikavao na svoju ulogu urednika brzo rastuće – i iznimno nadarene – ekipe autora, to sam više uviđao da je istinska Hrvatska nevjerojatno sjebana u mjeri koju se ne može ni izbliza opisati nekom turistu na dalmatinskoj plaži, te da se lokalno stanovništvo toliko pomirilo s okruženjem da su se ili masovno iseljavali ili su jednostavno prihvaćali to da se stvari nikada neće promijeniti. Vanjski svijet nije imao apsolutno nikakvog pojma o svakodnevnom životu u Predivnoj Hrvatskoj, dok je čudesna dijaspora, zastala u 1941. godini u pivnicama Melbournea, imala još manje pojma o svojoj domovini, premda su to najčešće bili Veliki Hrvati koji govore otprilike desetak riječ materinjeg jezika.
Otkad sam pokrenuo Total Hvar, primio sam puno mailova i poruka – uglavnom uvredljivih – no neke od njih ostale su mi u pamćenju te su mi se kroz godine povremeno vraćale u glavu. Jedna je pristigla iz Kalifornije, kao reakcija na neki članak o stvarnom životu u Predivnoj Hrvatskoj. Autor poruke mi je pristojno zahvalio na vrlo informativnom članku. Riječ je o hrvatskom iseljeniku druge generacije koji je sve informacije o Hrvatskoj primao od svoje zajednice u Kaliforniji, a ono što mu je ona govorila o domovini bilo je JAKO različito od onoga što sam ja pisao. Zahvalio mi je, rekao da je redoviti čitatelj i da TCN mijenja njegovo viđenje Hrvatske.
Ta me je poruka istovremeno i razveselila i rastužila. Razlika između današnjih stanovnika i dijela dijaspore u pogledu mentaliteta toliko je golema da je ponekad teško povjerovati da je riječ o pripadnicima istog naroda. Za pripadnike dijaspore iz druge i treće generacije, veza s domovinom ograničava se na dva ljetna tjedna provedena na plaži, a percepcija svega prelama se kroz prizmu sjećanja na 1941. godinu, tako da novi naraštaji iseljenih Hrvata ne znaju ništa o životu u domovini i o suvremenoj Hrvatskoj. Jako je malo komunikacijskih kanala otvoreno za pripadnike druge i treće generacije dijaspore koje, unatoč njihovom velikom hrvatstvu, muče jezični problemi. I stoga, unatoč bezbrojnim porukama punih mržnje koje su pristigle od naših iseljenih prijatelja iz Australije, oni jednostavno ne mogu prestati čitati TCN zato jer smo upravo mi najopsežniji izvor vijesti iz domovine na engleskom jeziku.
Lavina je pokrenuta. Kada bismo našu sve brojniju međunarodnu publiku počeli upoznavati sa stvarnošću života u Hrvatskoj, možda bismo mogli učiniti barem malu razliku u duboko ukorijenjenim predodžbama.
Bila je to samo ideja, ali ostala mi je negdje u podsvijesti.
Jedan od mojih junaka iz Hrvatske, a kojeg još nisam upoznao, jest Nizozemac po imenu Rene, koji obavlja izvanredan posao pružajući pomoć starim, izoliranim i zaboravljenim ljudima u ruralnim dijelovima Hrvatske. Napisao sam članak o njegovoj udruzi Proplan i njezinim nizozemskim osnivačima. Reakcije su bile brojne, stigle su i novčane donacije, sakupljena je hrana, javili su se volonteri. Učinili smo malu razliku.
Lavina je pokrenuta.
No, glavni naglasak projekta Total oduvijek je bio na turizmu. A u turizmu ima novca – naposljetku, moram nekako i platiti sve te vrhunske autore. Unatoč svim divnim teorijama zavjere o tome kako me financiraju Soroš, Putin, MI6, Velika Srbija i cijeli niz drugih kandidata (da barem!), u stvarnosti – sve do sasvim donedavno – financiranje je predstavljalo stalni problem. Pretpostavljao sam da će naš projekt naići na odobravanje službenih turističkih institucija u Hrvatskoj. U kakvoj sam zabludi bio! Naime, nisam bio ni rođak ni član prave političke stranke.
U posljednje se vrijeme dogodilo nekoliko stvari koje su me vratile gore opisanim iskustvima – onom pismu iz Kalifornije te trudu koji Rene i njegovi kolege ulažu kako bi pomogli starim i izoliranim ljudima u Hrvatskoj.
Događaji od prije nekoliko tjedana u Beogradu, o kojima ću pisati daleko više kad mi se javi vrlo uslužan Dario iz odjela za odnose s medijima Hrvatske turističke zajednice, pokazali su sve ono licemjerje i politikanstvo koji su mi toliko mrski kod službenih institucija u ovoj zemlji. Odnos s njima jest nužno zlo ako želite preživjeti, no mrvice koje daju projektima poput našeg, u usporedbi s milijunima koje uzalud troše, doista su skandalozne, no najbolje je o tome ne pričati jer bi i te mrvice mogle biti uskraćene. Nakon Beograda, odlučio sam da je tome stigao kraj, a tu su odluku samo učvrstile i obavijesti o rezultatima pojedinih natječaja, čemu ću se vratiti u jednom od budućih članaka. Odlučio sam se riješiti hrvatskog državnog novca čim mi to postojeći ugovori dopuste.
Naravno, to će imati i svoje financijske posljedice, no odluku mi je olakšala jedna druga hrvatska istina, koju sam napokon, nakon svih ovih godina, uspio i sam doživjeti – definicija „raja“ jest živjeti u Hrvatskoj, a zarađivati negdje izvan Hrvatske.
Kako istinito! Volim Hrvatsku, i ne bih ovaj Apsurdistan zamijenio ničim, no bez novca nije lako živjeti, što i sam vrlo dobro znam. Nakon što sam šest godina projekt Total radio isključivo u Hrvatskoj, prije tri mjeseca pokrenuli smo Total Slovenia News. Prvog sam dana na Facebooku objavio naš prvi članak, „25 razloga zašto NIKAD ne biste trebali posjetiti Sloveniju“. Za manje od dva sata, Slovenska turistička zajednica prenijela je članak na Twitteru, a idućeg ga je dana podijelila i sa svojih 600.000 pratitelja na Facebooku. A zatim sam dobio telefonski poziv iz Slovenske turističke zajednice, koja mi je zahvalila, čestitala i pozvala me da dođem u Ljubljanu. Za usporedbu, jedino dijeljenje na Facebooku koje je Hrvatska turistička zajednica učinila u više od šest godina za TCN bilo je kad su obrisali članak koji je nekolicina čitatelja podijelila na njihovoj stranici. Da bi stvar bila zanimljivija, članak o kojemu je bila riječ nosio je naziv „25 razloga zašto NIKAD ne biste trebali posjetiti Hrvatsku“. Taj je članak u 24 sata pročitan milijun puta, no ne zahvaljujući nacionalnoj turističkoj organizaciji.
Zašto je Slovenija toliko drukčija od Hrvatske?
Iz Crne Gore dobio sam poziv sa dođem na razgovore o pokretanju tamošnjeg portala. Tako sam tri dana boravio u Luštica Bayu, projektu na sedam milijuna kvadratnih metara, s hotelom, marinom, golf terenom i stambenim prostorima, kakav se u Hrvatskoj ne bi mogao ostvariti ni za milijun godina. Crna Gora je u usporedbi s Hrvatskom bila poput Švicarske, a ponude s potporom za pokretanje Total Montenegro Newsa nizale su se jedna za drugom, kako se u Hrvatskoj ne bi moglo ni sanjati. Dok sam se vlakom vraćao iz onog posjeta Beogradu, ogorčen zbog nenazočnosti Hrvatske tamo (barem službeno), već sam imao dogovorene i financijski zatvorene projekte u pet zemalja.
Je li se to san o životu u Apsurdistanu i zarađivanju u inozemstvu počeo ostvarivati?
Jest.
I to je sjajno.
U vlaku prema Beogradu prisjetio sam se onih dviju priča. Budući da novac počinje pristizati iz inozemstva (to je onaj san), i s obzirom na odbijenice službenih turističkih institucija, koji je točno smisao TCN-a i koja je njegova misija?
Pokretanje bloga iz kafića u Jelsi uz pivo i vođenje informativnih portala u tri države s 15 zaposlenika nije nešto što sam očekivao da će se dogoditi, niti je to nešto s čime imam ikakvog iskustva. A, da budem iskren, nedostaju mi oni bezbrižni dani iz vremena „kupi tri, dobij jedno besplatno“ u „uredu“ u Jelsi.
Međutim, u vlaku kojim sam se vraćao iz Beograda, doista sam počeo propitivati svrhu TCN-a. Koji je smisao pisati sjajne članke kao što su „25 stvari koje trebate znate o“ (odredištu koje nije zainteresirano za suradnju)? Imao sam briljantnu ekipu (nemojte im reći, ali doista volim sadašnji TCN tim – sjajni međuljudski odnosi, radišnost i nadarenost) – no, što bih trebao učiniti s TCN-om?
A onda sam se sjetio onih dviju priča, mladog iseljenika u Kaliforniji te izoliranih i zaboravljenih starijih ljudi u ruralnoj Hrvatskoj. A što ako bismo naglasak TCN-a stavili ne na turizam, nego na predstavljanje svakodnevne stvarnosti koja se DOISTA događa u ovoj zemlji? Možda nećemo poboljšati turističke statistike, ali mogli bismo – nije nemoguće – učiniti malenu razliku. Možda u vezi s mentalitetom iz 1941. godine, možda ukazujući na patnje ranjivijih dijelova društva?
Postojalo je još nešto o čemu se trebalo razmisliti. Kad sam se vratio iz Luštice Baya, bio sam u tolikoj mjeri šokiran razlikom između onoga što se događa u Crnoj Gori i inercije u Hrvatskoj da sam napisao članak „Lekcije iz Crne Gore: Zašto se Luštica Bay nikad neće dogoditi u Hrvatskoj“. Reakcije su bile brojne na više razina, no najzanimljivija je bila reakcija investitora, menadžera fondova, koji se nisu samo složili s člankom, nego su i zatražili sastanke. To se događa već neko vrijeme – kontakti i sastanci s veleposlanicima, dužnosnicima Europske unije, stranim poduzetnicima. Kad me je New York Times kontaktirao prošle godine, i kad sam ih doveo u Hvar da upoznaju gradonačelnika Rikija Novaka, ubrzo sam shvatio da smo, od onoga što je počelo uz hladno pivo kao vodič o izgovaranju riječi „Hvar“ prije toliko puno godina na Jelsi, sada kao ekipa izgradili platformu za predstavljanje današnje zbilje. Možda na taj način možemo promijeniti nečije mišljenje, ublažiti nevolje pokoje potrebite osobe, pomoći stranim novinarima i EU institucijama da u Predivnu Hrvatsku unesu malo više odgovornosti.
A možda i ne možemo. No, ipak, želim pokušati.
TCN će nastaviti kao i dosad, no uz manji naglasak na turizmu i s novom rubrikom po nazivu Dobri Duh Hrvatske – Glasovi iz Lude Kuće. Redovito ćemo objavljivati stvarne priče iz Predivne Hrvatske, od anonimnih autora koji će pisati o činjenicama života ovdje. Neki će članci možda navesti mladog iseljenika u Kaliforniji da razmisli o nečemu, drugi će ukazivati na teške životne uvjete ranjivih dijelova društva, dok će pak treći govoriti o tome kako bi hrvatske institucije mogle povećati svoju odgovornost i učinkovitost.
Imate li za ispričati neku priču koja bi odgovarala ovoj rubrici? Primamo prijedloge i na engleskom i na hrvatskom jeziku, uz zajamčenu anonimnost (ako to želite). U Hrvatskoj postoji toliko neispričanih priča – zanimljivijih čak i od turizma – koje bi valjalo ispričati. A, ako ih doista i ispričamo, mogli bismo učiniti bar malenu razliku.
Ili možda pokrenuti lavinu.
Ako biste željeli doznati više informacija ili pisati za rubriku Dobri Duh Hrvatske – Glasovi iz Lude Kuće, kontaktirajte nas na: [email protected].
