21. 4. 2020. – U seriji članaka na Total Croatia News stranici na hrvatskom jeziku čitajte kako se autorica odlučila i provela pandemijsko vrtlarenje usred grada Zagreba (the English translation of this article available here).
Bit će da se previše družim s Paulom, pa će ovaj tekst imati nekoliko uvoda. Na tome se unaprijed ispričavam.
Vjerojatno ste, ako ste pažljivi čitatelj Total Croatia Newsa, primijetili da se u posljednje vrijeme nešto češće na našim stranicama pojavljuju tekstovi na hrvatskom jeziku. Dobrim dijelom sam napravila te prijevode, te sad osim mnoštva pravopisnih i gramatičkih pogrešaka na engleskom imam prigodu na internetu činiti i takve pogreške na materinjem jeziku, a vi ih čitati i ismijavati me zbog njih. Prekrasno, jelda?
Da ovaj naš dio stranice ne bi bio samo skup prijevoda, odlučili smo u njega ubaciti i sjeme originalnog hrvatskog sadržaja, pa se nadamo da će od toga sjemena nešto nastati, izroditi se nešto korisno – živimo u prebrzim vremenima, stvari se mijenjaju, tko zna koji su mogući smjerovi.
Pa, za početak, kao nekakvo inicijalno sjeme, imat ćete priliku čitati o tome kako sam odlučila napraviti gradski vrt u svojem dvorištu (znam, znam; predvidljiva fora, oprostite), u gradu Zagrebu, 2 km od Ilice. Tu sad ide drugi dio spomenutog uvoda i drugi tzv. disclaimer (nastojat ću što manje koristiti engleski vokabular, pritom naravno izmišljajući prijevode kad god mi to bude trebalo ali i koristeći ih koliko-toliko konzistentno; tako će disclaimer kad god bude potrebno biti „ograda“):
Ja sam potpuno gradsko dijete.
Rođena i odrasla u Zagrebu. Na asfaltu svih asfalta, živjela prvo na 9. katu nebodera pa zatim u zgradi gotovo potpuno okruženoj betonom. Nisam čak odrastajući imala niti baku na selu (zapravo, lažem, jesam, imala sam jednu baku koja jest živjela na selu, ali a) njoj sam odlazila užasno rijetko, doslovno jednoznamenkasti broj puta u životu i b) ta je baka bila još više gradska gospođa, prava dama, ali to je priča u koju sad zaista nećemo ulaziti). Prije 10-ak godina sam se preselila u stan u kojem sad imam maleno dvorište, i od tada sam pokušavala razne vrtlarske vratolomije, od začinskog bilja, preko raznih rajčica, do jagoda i malina, ali ponajviše vremena i volje i truda mi ipak odlazi na očajničke pokušaje održavanja trave na tih mojih 60-ak kvadrata. Bitku s travom gubim svake godine ispočetka, začinsko bilje bude OK, malina se najedem, rajčice završe kod prijatelja jer mi kolovoz najčešće provedemo 600 km (i kusur) od moga vrta i rajčica, pa da ne propadnu…
I tako dolazimo do ove godine i *svegaovog* oko nas. Riječ *sveovo* koristim već neko vrijeme na internetu da opišem 2020. u Hrvatskoj, tamo negdje od početka ožujka: epidemiju bolesti COVID-19, potres, smislene i potpuno besmislene mjere koje hrvatske vlasti (ne)uvode da bi se borili protiv epidemije i ublažili posljedice potresa, urušavanje hrvatske ekonomije koja se temelji na turizmu u tolikoj mjeri, pa u krajnjoj liniji i neke osobne posljedice u smislu gubitka podosta poslova koje sam izgubila u tjedan dana. U nekom trenutku sam shvatila da u hladnjaku imam ravno nula bilo kakvog povrća, a u zamrzivaču se još nešto drži, ali nije ni to baš za pohvaliti se. Prijašnjih sam se godina suzdržavala od neke veće „poljoprivrede“, jer sam uvijek imala pametnijeg posla, a ove godine toga zapravo i nema. Prijašnjih smo godina uvijek nekako koketirali s ranijim i dužim odlascima na more (lani sam bila na jugu gotovo 2 mjeseca u komadu!), ove godine se do prošlog tjedna uopće ne bih bila spremna kladiti da ćemo mora i vidjeti. Sve to skupa, uz užasnu tjeskobu koju mi izaziva sjedenje uz računalo i praćenje vijesti i „vijesti“ o covidu nekako je sazrjelo u odluku: da, napravit ću vrt!
Prvi korak: gdje? Jesam vam rekla da imam ukupno 60-ak kvadrata na raspolaganju? Odabrala sam dio vrta gdje ima dosta sunca (zbog položaja zgrade i okolnog terena to je ozbiljan problem), gdje neće smetati u prolasku i gdje su već i do sad bile te maline i jagode. Trava je i ove godine na tom dijelu bila očajna, pa mi nije bilo žao prekopati je, epidemija me spriječila da kupim i pospem sredstvo protiv mahovine pa je i po tom pitanju bilo užas, uglavnom, 5 kvadrata gdje će nastati vrt je odabrano!
Taj dio dvorišta nikad nije bio prekopan. Znam da je zemlja u mom dvorištu očajna, jer su tu pobacani građevinski ostaci i to je zasuto s doslovno 5 cm neke užasne zemlje (to su sve iskustva iz već spomenutog višegodišnjeg rata za travu). Bilo mi je jasno da će štihanje te zemlje biti ozbiljan zadatak, kao i ručno vađenje kamenja, razbijene cigle i drugog smeća jednog po jednog. Sa ovim najgorim fizičkim dijelom posla samog štihanja sam imala snažnu pomoć (ja sam doslovno jednu lopatu zemlje okrenula!), i ovo na slici ispod je priprema terena nakon dovršenog prvog koraka.
E, da, a što ću zapravo sijati? Ta odluka isto isto nije donešena olako. Naravno, voljela bih imati rajčice i lubenice i takve stvari koje zaista volim, ali mi je ipak pretegnula mala crta optimizma koju još uvijek nosim u sebi, pa sam odlučila da ću ipak posijati vrste koje imaju relativno kratko vrijeme dok se ne mogu početi brati. Ipak se nadam da ćemo uspjeti otići na more, pa da sav vrt ne propadne. Pronašla sam internetsku stranicu lokvina.hr, koja osim što ima zaista velik izbor sjemenja koje se može kupiti online i dođe vam dostavom, ima i jako dobro objašnjeno što i kako s kojim sjemenom, te koliko treba vremena od sijanja do neke zrelosti, kad se može koristiti. Na njihovoj sam stranici odabrala peršin, mrkvu, špinat, blitvu, tikvice i rikolu. Posve sam svjesna da je pet različitih vrećica sjemena vjerojatno previše za moj maleni vrt od otprilike 3 kvadratna metra, ali imam rješenje za potencijalnu situaciju u kojoj sve navedeno predobro rodi, pa u mom vrtu bude prevelika gužva.
O tome čitajte u jednom od sljedećih nastavaka.
