Kad su za vas bile "zlatne godine" u Hrvatskoj? Ankica Mamić iz Zagreba

15. travnja 2020. – Dakle, kad je za vas bila zlatna era života u Hrvatskoj? Nova serija članaka osvrće se na sretnija vremena kroz oči stanovnika Hrvatske. Prva u seriji je dugogodišnja ljubiteljica TCN-a i vrhunska kuharica, Ankica Mamić iz Zagreba.

Dobio sam mnoge molbe da na ovu stranicu dodat drukčiji sadržaj – po mogućnosti veseliji – da bih malo unio živosti u cijelu ovu mizeriju vezanu za koronu. Razumijem te očajničke želje. Ako mislite da su vijesti o koroni toliko naporne, podijelite neku lijepu misao s nama kojima je posao o tome izvještavati cijeli dan.

Pa eto ideje, na kojoj sam veoma zahvalan mojoj prijateljici Ankici Mamić, koja ju je tako izvanredno pokrenula – Kada su za vas bile “zlatne godine” u Hrvatskoj?

Prije par tjedana pokrenuli smo seriju Foreign Self-Isolation Stories: Do You Feel Safer? (Strane priče iz samo-izolacije: osjećate li se sigurnije?), u kojima smo pitali strane državljane koji žive u Hrvatskoj da usporede kako se Hrvatska nosi s ovom situacijom, u usporedbi s njihovim originalnim domovinama. Do sada smo dobili gotovo 40 sjajnih odgovora na intervju, od Hong Konga do Hondurasa, Kine do Meksika, Japana do Novog Zelanda.

Novi logičan iskorak bio je Glasovi Korone u dijaspori, u kojima smo nastojali saznati kako se Hrvati u inozemstvu nose s okolnostima u kojima su se našli, u usporedbi s Domovinom.

A onda, da bismo pokušali dodati nešto veselja, započeli smo “Stranci u izolaciji: Mojih 10 najboljih iskustava u Hrvatskoj”. Te članke možete pronaći, kao i upute za prijave na bilo koju od tih kategorija, ispod intervjua u pojedinačnim člancima ovdje.

Ali, istovremeno sam htio pronaći način da se ljudi u Hrvatskoj sjete sretnijih vremena, pa smo razmišljali uvesti seriju članaka o sjećanjima ljudi o njihovoj najdražoj eri života u Hrvatskoj. Ako želite sudjelovati, molim vas da pošaljete svoj tekst, 4-6 fotografija, uvodni pasus te (ako to želite) link na vašu web-stranicu na [email protected], sa subjectom Zlatna era.

A sad, pročitajmo što o zlatnim godinama ima reći Ankica Mamić.

Hrvatska je prekrasna zemlja i kad bi govorili samo o oku vidljivim ljepotama i prednostima života u njoj, lista bi bila jako duga. Međutim, nije lijepo uvijek samo ono „izvana“. Najljepše uspomene nastaju onda kada se ostvaruju ciljevi – životni i poslovni, vlastiti i opći.

Stoga bih se najprije vratila u vrijeme kasnih 80-tih, kada se nazirao pad komunizma i kada je počela izranjati stoljetna čežnja za vlastitom državom. Tada sam bila u godinam kada sam mogla s dovoljno zrelosti, a opet i dovoljno mladosti za zanos i strast, sve to proživljavati i razumijevati. „Gutala“ sam vijesti, pratila sve što se priča i događa, s nestrpljenjem iščekivala svaku novost. Nažalost, shvatili smo vrlo brzo da će ostvarenje sna biti teško i bolno. Počeo je rat i naši životi su se preko noći promijenili. Međutim, to teško vrijeme donijelo je i mnogo lijepih stvari. Zajedništva, promišljanja i traženja rješenja. U podrumima zagrebačkih restorana okupljale su se skupine ljudi koje su na različite načine željele dati svoj doprinos i sa zadovoljstvom sam se i sama pridružila. Bila sam blizu mnogim ljudima koji su ubrzo postali jako važni i koji su ostavili trag u mom životu. Ponajprije, od tih sam ljudi ljudi mogla puno naučiti jer su me inspirirali da tražim najbolje dijelove sebe.

Iz toga vremena naravno pamtim i strahove. Iako je u Zagrebu bilo relativno mirno, život je bilo teško organizirati u vrijeme između uzbuna. Najteže mi je bilo dok je moja tada desetogodišnja kći još uvijek morala ići na nastavu. Znali smo da će cijena slobode biti velika, ali svejedno, sreća koja se nazirala nakon toga rata izgledala je vrijedna svega.

Posljedice rata bile su očekivane. Nastupilo je je dugo razdoblje prilagodbe, sporog dizanja i oporavka. Međutim, dočekali smo i bolja vremena. Razdoblje od 2000. do 2006. posebno pamtim kao vrijeme u kojem smo doživjeli ekonomski procvat. I sama sam, kao relativno mladi poduzetnik, vidjela i našla svoju priliku. U to vrijeme pokrenula sam agenciju za odnose s javnošću. Struka koja zapravo nije postojala počela je živjeti i prilike su se otvarale. U to je vrijeme u Hrvatskoj zaista bilo lijepo raditi, ali i živjeti. Dobili smo i željenu autocestu Zagreb-Split za koju su i naši roditelji izdvajali samodoprinos i koja nam je omogućila da počnemo vikende provoditi u predivnoj Dalmaciji. Iz tog vremena nosim i najljepše uspomene s naše obale, krstarenja i otkrivanja otoka, druženja i uživanja u hrvatskoj gastronomiji i vinima. Naime, među granama koje su apsolutno procvjetale otkada smo dobili državu, svakako su gastronomija i proizvodnja vina.

Život se sastoji od dobrih loših i dana, dobrih i loših godina. Iz svake krize trudila sam se nešto naučiti. Međutim, ova kriza koju sada dijelimo sa svijetom, nekako mi se čini najtežom do sada. Malo je onoga što mi se čini da će biti dobro nakon nje. Možda ipak jedna stvar. Hrvatska ima priliku propitati smisao glomaznog državnog aparata i pročistiti mnoge nepotrebne organizacije i agencije. Jedno malo dobro već se vidi na kraju tunela. A to je krah populističkih politika, koje su se u krizi pokazale potpuno nemoćnim.